Nakon uspješno završenih oslobodilačkih ratova, vođenih od 1876. do 1878. godine i sticanja zvaničnog priznanja nezavisnosti, počeo je proces potpunijeg konstituisanja kulturnih institucija Knjaževine Crne Gore. Među kulturnim aktivnostima koje su ubrzo našle svoje mjesto u životu stanovnika Crne Gore bila je i pozorišna djelatnost. Na Cetinju je obnovljen rad Cetinjske čitaonice, pod čijim je okriljem krajem 1883. godine osnovano Dobrovoljno pozorišno društvo, koje će već naredne godine otpočeti za tadašnje prilike bogatu pozorišnu sezonu. Vijesti o kulturnim aktivnostima na Cetinju stigle su i do Nikšića gdje je sredinom januara 1884. uprava Društva nikšićke čitaonice, osnovane 1881. godine, pozvala na sastanak "dvadesetak momaka", kako bi ih upoznala sa namjerom osnivanja pozorišta u Nikšiću. Danas su poznata imena samo dva člana tadašnje uprave - Bekice Šobajića i Jovice Rnjeza. Za prvu predstavu diletanti su odabrali dramu Manojla Đorđevića

Prizrenca "Slobodarka", tragediju u "pet radnji" koja se događa u Crnoj Gori početkom XVIII vijeka.Na pomenutom sastanku podijeljene su uloge, "dosta vješto", a kasnije "praktika je sljedovala iz dana u dan ma nas je poglavito odocnila prema same pozornice". Pozornicu su izgradili diletanti, a jeromonah župskog manastira Josif Katurić je "za vrlo malu cijenu opiturao koltrime i kulise". Pozorišni oglasi pojavili su se 14. februara, a dva dana kasnije, pred salom punom građana, Bekica Šobajić je održao pozdravni govor i prisutne upoznao sa značajem osnivanja pozorišne scene u Nikšiću koja se pojavila "prva iza prve na Cetinju". Nažalost, nijesu sačuvana imena prvih izvođača koji su "jedno po jedno činili takav utisak da publika nije mogla zadržati od jasnih usklika: bravo, živjeli, itd". Zbog toga što je "pozorišna sala bila mala, a sjutradan svak je s udivljenjem pričao kako je sjajno predstava ispala", predstava je ponovo izvedena. Odziv publike bio je i tada odličan, "tako da su jedan drugome u krilu sjedjeli i sama predstava tekla je bolje". Iako su građani Nikšića pokazali interesovanje za ponovno izvođenje predstave, do toga nije došlo.

Vijest o osnivanju Pozorišnog društva i prvoj predstavi u Nikšiću objavio je "Glas Crnogorca" krajem februara 1884. godine. U tekstu se povodom ovih događaja kaže: "Pošto po novoj godini puče glas da je Cetinjska čitaonica obrazovala pozorišno društvo, koje je na opšte zadovoljstvo predstavljalo Balkansku caricu, u Nikšiću se pokrenuše razgovori i dogovori gđe se od mlađe vrste sastanu dva i tri govore o toj predstavi, pitajući se bili smjeli uložiti u tako poduzeće. Mlađi: bismo, a stari su zatezali, kano ti uložiti u ono čemu ni deseti nije ni izdaleka poznat". Članovi Cetinjske čitaonice pozdravili su prvi uspjeh nikšićkog Pozorišnog društva i održavanje prve predstave, a čestitke su stigle i od Sima Matavulja, Pavla Rovinskog, Jova Mašanovića, Jovana Lipovca, Mitrofana Bana i drugih uglednih ličnosti. Knjaz Nikola je prilikom svog boravka u Nikšiću u oktobru 1884. godine tražio da Pozorišno društvo prikaže predstavu "Slobodarka", što je bilo neizvodljivo zbog odsustva nekolicine diletanata.

Drama Jovana Subotića "Krst i kruna" prikazana je početkom januara 1885. godine. Privukla je veliku pažnju Nikšićana, zbog čega je publika do posljednjeg mjesta ispunila salu. Publici se "više dopao glumački rad naše mlade družine no samo djelo". Među izvođačima se pominju Niko M. Martinović, Simat Pikić, Lazar Milutinović i Božo Katurić. Na predstavi drame "Smrt Stevana Dečanskoga" Jovana Sterije Popovića, Bekica Šobajić, u ulozi vojvode Vilovića, "u teatralnom zanosu" umalo sabljom nije posjekao diletantkinju Milicu Mijušković. Napise o održavanju ovih dviju pozorišnih predstava u Nikšiću objavio je i "Glas Crnogorca", januara 1885. godine.