Osnivanje

Odlukom Narodnog odbora grada Nikšića broj 2060 Narodno pozorište u Nikšiću osnovano je 15. marta 1949. Za upravnika je postavljen Veljko Šakotić, dok je sekretar bio glumac Veljko Mandić. Svečano otvaranje Narodnog pozorišta bilo je u subotu, 4. juna 1949. godine sa pozorišnim komadom "Nemirna starost" od L. Rahmanova, čiji je umjetnički rukovodilac (reditelj) bio Radoje Gojkić, a tehnički Milo Vukanović. Predstava je izvedena u Domu kulture, u 8 časova uveče, a na plakatima koji su pozivali na predstavu, bez podjele uloga, bio je popisan veoma brojan umjetnički ansambl, koji zaslužuje da bude pomenut: Bulatović Božidar, Burić Momo, Bjeletić Dara, Vujičić Zorka, Grujičić Đorđije, Gojkić Ljubica, Koprivica Momčilo, Kovačević Smilja, Kotri Andrija, Kotri Neta, Kiljpa Aleksandra, Karović Vaso, Mijatović Dragomir, Martinović Martin, Martinović Mirko, Malović Dragomir, Mandić Veljko, Nikolić Anđa, Obrenović Đorđije, Ruljić Nada, Čolović Nikola, Cicović Petrana i Šćepanović Anka kao umjetničko osoblje, a Lalatović Ilija, Dumović Vlado, Zeković Gojko, Tmušić Svetozar (šminker), Burić Čedomir, Malović Zora, Popović Danica i Vujanović Dimitrije (kostimograf) kao tehničko osoblje. Ovaj kolektiv je sa istom predstavom imao i svoje prvo gostovanje na Cetinju.

Sa velikim poletom ubrzo je pripremljena i druga predstava i premijerno prikazana 22. jula 1949. Bila je to "Mašenjka" od A.N. Afinogenova, znači opet ruskog autora, a oni su činili najveći dio repertoara svih naših pozorišta u to vrijeme. Sa ovim komadom Narodno pozorište iz Nikšića je 22. oktobra 1949. prvi put učestvovala na Smotri kulturno-umjetničkih društava i grupa na Cetinju. Ove dvije predstave su prikazane i graditeljima autoputa.

Drugi dio sezone (1949/50) svečano je otvoren 12. marta 1950. dramom Mire Puc "Vatra i pepeo" čija se radnja odvija u jednom slovenačkom gradu 1943. godine i u kojoj se prvi put javlja ime Petra Banićevića. Ni sljedeće sezone repertoar Pozorišta u Nikšiću nije se razlikovao od repertoara drugih pozorišta. Još vladajući socrealizam nije trpio prikazivanje suštinskih problema svakodnevnog življenja, već je svodio teatar na mjesto za zabavu ili na slike iz bliže prošlosti sa političkim porukama. U skladu sa ovakvom programskom orijentacijom na scenu se postavljaju komadi naših klasika (malo kasnije i stranih) i savremenih sovjetskih autora koji su osiguravali dobar prijem kod gledališta, a lišavali su anbambl glavobolja oko podobnosti djela i autora.

Sezona 1950/51. otvorena je Šilerovom tragedijom "Spletke i ljubav" koju je režirao Radoje Gojkić 27. decembra 1950. U ovoj sezoni je prikazana i komedija Branislava Nušića "Dr", pa "Đido" Janka Veselinovića i druge. Za ovu sezonu je od značaja što kao gost u Nikšiću radi scenograf Jovan Križek, akademski slikar Narodnog pozorišta iz Beograda, koji će tokom nekoliko godina dati veći broj uspjelih scenografija. To je ujedno bio začetak prakse da kao gosti u Pozorištu rade ugledni teatarski stvaraoci.

U sljedeće dvije sezone (1951/52. i 1952/53) repertoarski kliše nije bitno promijenjen. Prikazuju se djela domaćih i stranih klasika, sa blagom prevlašću komedije. No, zato ima promjena u sastavu ansambla. Pojavljuju se nova imena koja će, uz već oprobane članove, davati novu aromu nikšićkoj sceni: Stevo Matović, Nikola Dragićević, Dragica Kotri, Božo Berkuljan, Koviljka Ilić, Jovo Begović, Anka Njunjić, Petar Krečković, Velimir Kavaja, Krsto Laković, Milka Đurišić, Dušan Karović... Među njima je bio i doajen nikšićkih glumaca Savo Njunjić koji se prvi put pojavio na daskama daleke 1909. godine, kada je kao mladić sa grupom pozorišnih amatera koju je pokrenuo berberin Nikola Konstantinović, pripremio "Balkansku caricu", a sljedeće, 1910. godine prikazali su "Otela".

Dalje je Savo Njunjić igrao u svim grupama koje su djelovale u Nikšiću, da bi penziju dočekao u našem Narodnom pozorištu (1953). Dok su se u prošloj (1950/51) sezoni kao upravnici smjenjivali Drago Malović, Radoje Gojkić i Žarko Perović, dotle u ovoj na taj položaj dolazi Božidar Backović i ostaje sve do 1955. godine (sem što je u drugom dijelu sezone 1951/52. radio Veljko Šakotić). Sezona 1951/52. počela je obilježavanjem sedamdesetpetogodišnjice rođenja Bore Stankovića, kada je prikazana njegova "Koštana".

Sem toga, ova sezona je obilježena sa nekoliko drugih momenata, koji po značaju prelaze okvire jednog lokalnog pozorišta. Na repertoaru se nalazi djelo savremeno jugoslovenskog autora Rasima Filipovića "Zasjeda", koje govori o jednom događaju iz 1942. godine (u nekom našem gradu). Isto tako, izvedena je jugoslovenska premijera pozorišnog komada "Vlast" Branislava Nušića, koji je dopunio Mile Stanković. To je bilo nezavršeno Nušićevo djelo od koga je bio sačuvan samo prvi čin koji se kao takav igrao na mnogim pozornicama. Kasnije je njegova porodica našla drugi čin, kao i skice za treći i četvrti, prema kojima je beogradski humorista Mile Stanković uobiličio ovaj komad, koji kao takav nije ostavio većeg traga u pozorišnom žiovtu. No, najznačajnije je to da je te godine završavala studije prva generacija studenata sa Akademije za pozorišnu i filmsku umjetnost u Beogradu. Tako se među dvadeset pozorišta u zemlji u kojima su rađene diplomatske predstave našlo u Narodno pozorište u Nikšiću, gdje je Dušan Dobrović za ispit priredio dramu Emanuela Roblesa "Monserat" i zajedno sa mladim i poletnim ansamblom uspješno ga položio. Interesantno je da je i drugi kandidat iz Crne Gore, Boško Bošković, za diplomatski rad odabrao istu predstavu, ali u Cetinjskom pozorištu. Kao posljednju premijeru Narodno pozorište je prikazalo komad "Dukat na glavu" koji predstavlja izbor iz pripovijetki Janka Veselinovića u dramatizaciji J. Kulundžića. I ovu predstavu režirao je Dušan Dobrović.

Sljedeća sezona počinje na vrijeme i nju planira novi umjetnički savjet koji se rukovodi shemom da od svega bude pomalo i za svakoga ponešto, to jest da bude savremenih i klasičnih stranih drama, jedna ruska, komedija od Nušića, neka naša savremena drama i ako je moguće da bude nešto i iz crnogorskog života. Odlučeno je da se ne ponavljaju drame koje se prikazuju na gostovanjima, kao i da se ne igraju predstave koje se nalaze na programu drugih pozorišta. Tako je sezona 1952/53. otpočela sa komadom iz španskog života "U cvjetnoj Španiji" od Hozea Feliu Sodina. Zatim se na sceni pojavljuje provjereni, dobri stari Nušić sa "Ožalošćenom porodicom", te Molijerov "Tartif", pa se na programu našao Milan Begović sa svojom dramom "Bez trećeg" gdje su se u glavnim ulogama našli reditelj predstave Dušan Dobrović (kao profesor Marko Barić) i Zdenka Habić (Giga Barić). Publika je imala prilike da vidi još i komediju "Skampolo" Darija Nikodema, predstavu "Volpone" Bena Džonsona (sa Veljkom Mandićem u naslovnoj ulozi).

Krajem ove sezone vodi se polemika o mjestu i ulozi pozorišta u Crnoj Gori, o sprečavanju otvaranja novih teatara i zatvaranju postojećih, s tim što bi se ona slila u jedno centralno pozorište. Raspravu je otpočeo časopsi "Danas" u broju 3 od 1. aprila 1953. U diskusiji je učestvovao i upravnik Nikšićkog pozorišta Božidar Backović koji je koristio iskustvo Pozorišta u Nikšiću i govorio o slabostima ovih zahtjeva.