Najbolji dani

Iako je pokazivalo da profesionalno i umjetničko sazrijeva, čini se da je svoje najbolje dane Narodno pozorište u Nikšiću živjelo u tri naredne sezone (1953-1956). U vrijeme sa puno previranja, ne samo u kulturi, vučen je veliki broj poteza koji su vraćali vjeru u bolje teatarsko sjutra, koji su profesionalizam doveli do vrhunca, vratili gledaoce, otvorili prostore za nova scenska tumačenja, napravili od pozorišta hram kulture koji je plodotvorno uticao i na razvoj ostalih oblika umjetničkog i kulturnog djelovanja. Prvi u nizu tih poteza bio je dovođenje izvanrednih znalaca, bračnih parova, Jelene i Milorada Spasojevića, čiju će slavu kasnije nadmašiti njihova kćerka, velika umjetnica Neda Spasojević, i Milene i Miha Politea. Milorad Spasojević je prvo pripremao Kostićevog "Maksima Crnojevića", a kasnije je postavio i "Koštanu" i komediju iz ličnog života "Čvor" od Petra Petrovića Pecije, znači od tragedije, preko komada sa pjevanjem do komedije. Slično njemu, i Miho Politeo priprema prvo Nušićevo "Sumnjivo lice", a "Porodicu Blo" Ljubinke Bobić, potom dramu "Istina je mrtva", a za kraj sezone, sa premijerom 27. juna 1954, igrana je komedija u tri čina "Matura" Ladislava Fodora. Zanimljivo je da su se uz njih dvojicu kao reditelji oprobali Natalija Rončević-Haritonović, koja je dalaniz uspjelih glumačkih kreacija, sa Starijinim "Kir Janjom" i Veljkom Mandićem (naravno, ne prvi put) sa komadom "Žorž Danden" od Molijera.

Da u kulturnom životu nema uspjeha bez radikalnih zahvata pokazala je već sezona 1954/55. Prvi dio sezone je otvoren sa komadom "Ljubav i bijeda" engleskog pisca Grinvuda, u režiji Miha Politea.

Poslije je Veljko Mandić postavio Molijerovo djelo "Silom ljekar", a treća premijera je bila Šoov "Zanat gospođe Vorn" u režiji Stanislava Avramovića, gdje je izvanrednu ulogu ostvarila Ljiljana Jovanović (kao Vivi, kćerka gospođe Vorn), kao i Natalija Rončević - Haritonović (kao gospođa Vorn). Četvrti komad je bio Hašekov "Dobri vojnik Švejk" (koga je za pozorište uobličio Aleksandar Aranicki) u režiji Miha Politea, i kao peta premijera Šilerov "Don Karlos" u režiji Veljka Mandića, gdje je Drago Malović igrao Filipa Drugog, španskog kralja, dajući "ostvarenje kakvo se rijetko gleda u provincijskim pozorištima", a zapažene su bile uloge Milene Politeo, Marije Rihtermoc, Mirka Martinovića...

No, bez obzira na uspjele kreacije, ovaj dio sezone smatran je neuspjehom. Smatralo se da je za odbijanje publike od pozorišta krivo to što su se na repertoaru nalazila isključivo djela stranih autora. Sem toga, zamjereno je da nije data nijedna predstava u selima nikšićkog sreza, a ovih pet premijera je imalo svega 29 predstava, koje je u prosjeku posmatralo po 220 gledalaca (da li bi to danas bilo ocijenjeno kao neuspjeh?). Zbog svega toga Savjet za prosvjetu Narodnog odbora grada Nikšića donio je odluku da čitavo umjetničko osoblje Narodnog pozorišta dobije "otkaz na službu" i da se "radi stvaranja umjetnički zrelog ansambla raspisuje konkurs za glumce". Drugi dio sezone koji je realizovao ansambl pod otkazom, ipak je nagovijestio značajne promjene. To se, prije svega, vidi po djelima koja su stavljena na repertoar. Na scenu se postavljaju savremena djela. Postavlja se komad koji igraju i veće svjetske pozornice "Staklena menažerija" Tenesija Vilijamsa.

Konačno na red dolaze i domaći autori. Prvo se, 23. juna 1955. u režiji Miha Politea pojavljuje drama Vladimira Mijuškovića "Podzemlje pakla". Uz ovo bi napomenuli da je od pozorišta neodvojiva i kritika jer bez stručne procjene i vrednovanja rezultata scenski život bi gubio draž.

Tako je i Nikšićko pozorište imalo "svog" kritičara Vladimira Mijuškovića, književnika i uglednog prosvjetnog i kulturnog radnika, koji je i sam pisao pozorišne komade. On je prvi crnogorski književnik iz međuratnog perioda čije se djelo prikazivalo na sceni (komad "Moji đetići" koji je napisao zajedno sa poznatim rediteljom Jovanom Gecom 1939. godine). Nakon toga prikazano je djelo koje je prvo uzburkalo do tada miran repertoarski život u Nikšiću. Bila je to komedija "Gospodska krv" Marka Kavaje, novinara, pripovjedača i dramskog pisca, rođenog u Nikšiću. Premijerno je prikazana 2. jula 1955. i poslije samo četiri predstave skinuta sa repertoara izazivajući brojne polemike. Istaknuto je da je Kavaja napravio komediju bez idejne i umjetničke strane, da ona nema veze sa Crnom Gorom i da su to "okviri Žorža Dandena od Molijera u čije je kalupe Marko Kavaja jednostavno ubacio jezik Crnogoraca", da Kavaja "nedovoljno poznaje razvitak klasnih odnosa u Crnoj Gori". Organizovana je i javna diskusija u Klubu kulturnih i javnih radnika, gdje je osuđeno prikazivanje ove predstave. Tako je sa mnogo bure završena ova prelomna sezona, koja je i svojim propustima pospješila put ka iznalaženju pravih rješenja.

Najavljena reorganizacija je izvršena u sljedećoj sezoni (1955/56). Narodno pozorište u Nikšiću ju je dočekalo u novom ruhu, sa obnovljenim umjetničkim i tehničkim osobljem. Za upravnika je došao Niko Pavić, a među glumcima se sreću imena iz čitave Jugoslavije: Miodrag Marić, koji je ranije igrao u Kraljevu i Kragujevcu, Gordana Gošić, koja je obišla najznačajnije pozornice u našoj zemlji, pa izvanredni Sabrija Biser, glumac značajnog ugleda, sa uspješnim kreacijama Pometa ("Dundo Maroje"), Merdbengsa ("Kandida"), Neznamova ("Bez krivice krivi"), već pominjana mlada i talentovana glumica Ljiljana Jovanović, nagrađena za ulogu Vivi Vorn ("Zanat gospođe Vorn"), Kosara Marković i Dragana Erić-Stojković koje su se pojavljivale na mnogim scenama u našoj zemlji, Andrej Gavrilović, glumac i reditelj, ranije članovi Anđa Nikolić, Milena - Lena i Miho Politeo, pa Baro Kriletić, dubrovački glumac, tumač mnogih "zamršenih i složenih likova" od kojih je posebno upamćen Vlaho slijepi u "Ekvinociju" i Dundo u "Dundu Maroju" (za nju je dobio nagradu Republike Hrvatske), zatim Roman Safundžić (došao iz Narodnog pozorišta u Puli), Borna Šarić, koji se ogledao i na filmu, Mitko Otašević, igrao u Cetinju i u Puli, i Dragi Jeličić sa 35 godina pozorišne i filmske karijere, među čijim ostvarenjima su ostale naročito upamćene uloge ujka Vase ("Ministarka"), Borčinskog ("Revizor"), Šmaga ("Bez krivice krivi"). Još zanimljiviji je njegov životni put. On je bio najmlađi saveznički vojnik u Prvom svjetskom ratu i za izuzetnu hrabrost bio je odlikovan sa nekoliko Obilića medalje, a bio je ranjen u ruku kada je poginuo Dimitrije Tucović.

Kao što se vidi, Narodno pozorište je postalo Jugoslavija u malom, a kvalitetom se moglo svrstati među značajnije u našoj zemlji. Sezona je otvorena 2. novembra Cankarevim "Kraljem Betajnove" u režiji Andreja Gavrilovića. Samo tri dana kasnije premijerno je izvedena komedija "Zajednički stan" Dragutina Dobričanina, koju je režirao Miho Politeo. Do kraja su izvedene još tri premijerno (na svečanoj predstavi povodom Dana Republike Sabrija Biser je recitovao "Titov naprijed" Vladimira Nazora i izvedene su jednočinke "Koraci" i "Cvrčak"), zatim "Zona Zamfirova" u režiji Dragoljuba Jeličića i bajka za djecu "Mačak u čizmama". Izvedene su ukupno 24 predstave koje je vidjelo preko 6.000 gledalaca, a imali su dva gostovanja (u Bileći i Danilovgradu).

Drugi dio sezone je obilježen sa nekoliko događaja koji su bili kruna dosadašnjeg rada, a neki od njih su imali i istorijsko značenje. Prvi u nizu je gostovanje jednog od najznačajnijih jugoslovenskih pozorišnih radnika, vanrednog reditelja Vjekoslava Afrića. On je pripremio dvije predstave koje su i za glumce i za publiku predstavljale pravo osvježenje. Prva je bila Držićev "Dundo Maroje", a druga "Čajdžinica na Okinavi" Džona Patrika.