Tri broja "Pozorišta"

Još jednom se u punoj mjeri pokazalo opravdanim dovođenje uglednih pozorišnih znalaca čije je znanje i iskustvo oplemenjivalo ansambl i podsticalo ga na nove poduhvate. Tako ovaj kolektiv pokreće časopis "Pozorište" koji je upoznavao čitaoce sa pozorišnim životom i radom, ne samo u Nikšiću već i u ostalim pozorištima u Crnoj Gori i Jugoslaviji, gdje se sa prilogom javlja i teatrolog Hugo Klajn itd. Međutim, ova divna akcija nije bila duga vijeka - izašli su samo brojevi 1-2 i 3. Događaj od posebne važnosti je osnivanje Dječijeg pozorišta lutaka, prvog takve vrste u Crnoj Gori poslije rata. Vidnu ulogu u njegovom osnivanju odigrao je scenograf Vojislav Žižić koji je pokrenuo inicijativu da se istovremeno osnivaju manja pozorišta ove vrste po školama ("učionična pozorišta") u okolnim mjestima. U isto vrijeme otvoren je i Dječji bioskop koji je, takođe, prvi te vrste u Crnoj Gori. Svečano premijera ove dvije "institucije" održana je povodom proslave 1. maja 1956. U bioskopu su prikazani neki crtani filmovi, a Pozorište lutaka je pripremilo komad Staše Jelića "Crvena kapica" u režiji Sabrije Bisera, dok je scenu i lutke pripremio Vojislav Žižić. Sve ovo je od Pozorišta napravilo centar kulturnog djelovanja koji je imao pozitivnog djejstva na razvitak ostalih oblika umjetničkog izražavanja (i ne samo njega).

Uspjeh ove sezone zaokružen je sa još nekoliko predstava među kojima su se posebno izdvojile "Ekvinocij" Iva Vojinovića (reditelj Baro Krletić) i "Pobuna na Kejnu" H. Vouka (režija M. Politeo), svjetski poznat komad preko filmske verzije u kojoj je glavnu ulogu igrao Hemfri Bogart. Kako je već postao manir da u dvije uzastopne sezone ne radi isti ansambl tako je i za nastupajuću (1956/57) sezonu došlo nekoliko novih članova namjesto onih koji su svoje gostovanje završili. Kao reditelj debituje Nikola Vavić (mada je ranije asistirao Vjekoslavu Afriću u realizaciji "Čajdžinice na Okinavi") koji je kao svoj diplomatski rad postavio "Šumu" Ostrovskog, a u priličnoj mjeri je obogatio repertoar postavljajući na scenu savremena dramska djela: "Kad naiđu djeca", komedija od Andre Rusena i "Lov na vještice" Artura Milera. I ova sezona je bila popunjena sa nekoliko komedija lakog sadržaja, jer su one obezbjeđivale dobru prođu kod gledališta. Bile su to Gogoljeve "Ženidba" u režiji Petra Petkovića, "Pop Ćira i pop Spira" (režija Baro Kriletić), "Gospođa ministarka" gdje je reditelj bio Slobodan Simić, pa komad sa pjevanjem i igranjem "Ulični svirači" (režija P. Petković). U ovoj sezoni je prvi put u Nikšiću postavljen i jedan komad Bertolda Brehta "Dobri čovjek iz Sečuana", koji je takođe režirao Petar Petković. Nova imena među glumcima su Mirjana Greč i Pavle Komrakov.

Kako rad u kulturi ne zavisi samo od stepena angažovanosti i kvaliteta ostvarenja, već se ponekad pokažu bitnijim neki spoljni i sakriveni činioci, tako je sezoni 1957/58. pečat dalo iščekivanje najavljenih promjena u organizaciji teatara u Crnoj Gori. Iako je sve to otežavalo normalan rad, ipak je napravljeno nekoliko značajnih poteza. Razvijen teatarski život je preduslov za razvoj domaće drame. Mada je u to vrijeme u Crnoj Gori djelovalo pet profesionalnih pozorišta dramska književnost nije bila dovoljno razvijena. Za prve prodore dramske umjetnosti, koji su činjeni komedijom, vidno mjesto imaju i stvaraoci iz Nikšića.

Već pomenutim Vladimiru Mijuškoviću i Marku Kavaji pridružio se i Veljko Mandić kao pisac "prve savremene crnogorske komedije". "Snaha je doputovala" (1956) koja je sa uspjehom prikazivana na većini jugoslovenskih pozornica. Te sezone je prvi put prikazana njegova komedija "Moj zet direktor" u režiji Nikole Vavića. Isto tako, svoju premijeru je imala komedija Vladimira Mijuškovića "Porodični krug" koju je postavio Petar Petković. Osim toga, 18. aprila 1958. prikazana je psihološka drama Ivana Raosa "Dvije kristalne čaše".

Uz domaća, na sceni su se našla i savremena strana djela "Mladost pred sudom" Hansa Timajera i izvanredna "Autobuska stanica" Vilijama Indža, gdje je, kao gost u dvije predstave, učestvovala poznata glumica Olivera Marković. Tako je, na blistav način, okončana sezona u kojoj su, 23. januara 1958, na drugoj sjednici Savjeta za kulturu NRCG u Titogradu donijeti Zaključci o reorganizaciji profesionalnih pozorišta u Cetinju, Kotoru, Nikšiću, Pljevljima u amaterska i poluamaterska. Ovaj potez se pravdao time da se pozorišta nalaze u teškoj finansijskoj situaciji, da njihov broj premašuje mogućnosti "male" sredine, da su neujednač enog kvaliteta, da je bolje imati jedno kvalitetno pozorište koje će gostovanjima podmirivati potrebe ostalih mjesta itd. Uz sve uvažavanje navedenih razloga, a sve se nije moglo mjeriti istim aršinom, čini se da je želja za stvaranjem jednog kvalitetnog centra imala, na drugoj strani, pogubnog djejstva na kulturu uopšte, a nosila je u sebi odjeke i nekih ranijih zahvata koji su Crnoj Gori određivali količinu nauke i kulture. Zaboravilo se da su pozorišta već dobro zaživjela, stvorila svoju publiku, da su bila svojevrsne prosvetiteljske škole, da je njihov repertoar bio lektira za prosječnog gledaoca (sigurno veći broj posjetilaca nikada ne bi pročitao neke klasike ili lirsko-psihološke američke drame, na primjer, ali ih je sa uživanjem gledao na sceni i lakše prihvatao i razumijevao) i da je njihova uloga u razvoju drugih oblika kulturnog djelovanja nemjerljiva. U Nikšiću je svaka premijera bila neka vrsta praznika, pa su i organizovane povodom značajnih datuma; u Nikšiću je radio Klub kulturnih i javnih radnika čije su diskusione tribine bile pravi mali simpozijum.

U skladu sa novom odlukom pozorišta su mogla da profesionalno angažuju samo reditelje i četiri glumca. Rediteljskog posla se u Nikšiću prihvatio Veljko Šakotić, pa se tako sticajem okolnosti ansambl sveo na ljude koji su učestvovali u njegovom osnivanju, čime je, na izvjestan način, sudbinski krug pozorišta u Nikšiću bio zatvoren. Oni su sa ogromnim entuzijazmom pokušali da održe pozorišni život komune. Nijesu dozvoljavali da trpi repertoarska politika, a ovaj malobrojni kolektiv nije se libio da se uhvati u koštac i sa složenijim projektima, koji bi i za veći ansambl predstavljali problem.

U ovoj sezoni (1958/59) je, u čast Dana Republike, otvorena Omladinska scena, što je opet jedan i nizu značajnijih datuma. Na sceni su se našle predstave "Dnevnik Ane Frank" i "Bludnica dostojna poštovanja" Žan-Pol Sartra, u režiji Veljka Mandića, koju je realizovala glumačka ekipa u sastavu: Ljiljana Perović, Dragoljub Jeličić, Veljko Mandić, Dragomir Malović, Dragutin Šabeljić, Cvetko Nikolić, Radoman Kontić i Momčilo Drekalović. Osim toga, u toku ove sezone prikazani su komadi "Uzoran muž" Averala Hatvuda, pa u okviru proslave 40 godina KPJ, 21. aprila 1959. godine "Iz mraka"Miroslava Feldmana, predstava za djecu i odrasle "Dugonja, Trbonja i Vidonja", "Doživljaji Nikoletine Bursaća"...

Koliko su svi ti napori bili uspješni svjedoči podatak da je te godine prikazano više od 50 predstava. Programska orijentacija da se prikazuju djela savremenih domaćih i stranih autora održavala se u sljedećim sezonama. Već za narednu sezonu Pozorište je sa visokim umjetničkim dometom pripremilo predstavu "Lisica i grožđe", neoklasičnu južnoameričku dramu, gdje je u ulozi Ezopa, kao gost, igrao prvak drame Narodnog pozorišta u Beogradu Ljubiša Jovanović. Sa ovom predstavom se išlo i na turneju po Crnoj Gori i svuda je bila vrlo dobro pripremljena.

Nakon toga ređale su se predstave "Pljusak" od Petra Petrovića, "Kutak za igračke" Žaka Devala, savremena komedija "Siroto moje pametno dijete" Žana Konfina, slavna "Čežnja pod brestovima" Judžina O.Nila, "Čarobna frula" Mladena Širole. Sve ove predstave režirao je Veljko Mandić. Još se Narodno pozorište u Nikšiću borilo sa nedaćama koje publika ne osjeća jer nije ničim prikraćena. Savremenost i modernost ostaju odlike ovog kolektiva. U vrijeme kada London proslavlja 3.000 uzastopnih izvođenja, u Nikšiću se 1. oktobra 1960. godine premijerno prikazuje "Mišolovka" Agate Kristi, za koju je scenografiju uradio Jovan Križek. Uz ovo, pojavljuju se predstave: "Nina" Andre Rusena, "Izgubljeni moj djeda" (ili drveni tanjir) Edmunda Morisa, pa "Takva ljubav ili slučaj Lide Matis" Pavela Kohouta (čija djela i danas nose obilježje modernosti u teatru), "Trijumf medicine ili knok", komedija Pera Budaka "Na trnju i kamenu" prikazana povodom proslave 40 godina glumačkog rada Dragoljuba Jeličića, "Topaz" Marsela Panjola, "Džoni Belinda" Elmera Harisa i dr. Kao reditelji u ovom periodu, pa do 1963. godine pojavljivali su se Sergije Harašić, Radomir Šaranović, Nikola Vavić i Zoran Panić, koji je i nakon toga ostao da radi u Nikšiću, ali više u okviru Pionirskog pozorišta. Međutim, osjeća se da sustaju pokretačke sile, a na površinu izbijaju problemi sa kojima se teško nositi (finansiranje, nedostatak kadrova, izvjesna apatičnost gledališta, a kamo li ih prevladati. Iako se ne može nazvati bitisanjem rad u nekoliko sezona koji je davao i vrlo visoke umjetničke domete (prikazane su predstave "Ana Kristi", Judžina O.Nila, "Sreća na kredit" Marsela Flora, "Čvor" P. Petrovića, "Običan čovjek" i više predstava za djecu kao što su "Ivica i Marica", "Čarobnjak iz Oza", "Opaki vlastelin" i dr.), sve su to bili posljednji trzaji jedne institucije koja nije mogla da traje samo zahvaljujući nekolicini pregalaca. Ravnodušnost nadležnih, a i publike, koja je bila izgradila svoje kriterijume i za koju je odlazak značajnih imena predstavljao činilac koji je imao presudnu ulogu da pozorište izgubi svoju privlačnost, učinila je da se ugasi scena u gradu sa pozorišnom tradicijom, da o sjaju i značaju teatra ostane samo trag u sjećanima onih koji su imali sreće da na toj sceni kao goste, među ostalima, vide Rašu Plaovića, Milivoja Živanovića, Ljubišu Jovanovića, Oliveru Marković i rusku balerinu svjetskog glasa Maju Pliseckaju. Nema sada značaja to što je zvanična odluka o prestanku rada Narodnog pozorišta u Nikšiću donijeta u junu 1965. godine jer je ono, u stvari, ugašeno mnogo ranije. Kao rana na tijelu kulture ostala je da zjapi prazna sala, čijom smo se ljepotom dičili, čekajući neku drugu namjenu ili neko bolje vrijeme.

Mogli bi se, s druge strane, postaviti pitanje je li ikada u Crnoj Gori dolazilo bolje vrijeme, ili je bilo bolje namjene. Od pradavnih vremena pozornica je bila okosnica stvaranja, življenja, dešavanja.