Kome je odgovarala učmalost

Teatar je bio i škola, univerzitet, pouka, opomena. Jedna od oveštalih zabluda o Crnogorcima je, svakako, i ona da su narod koji drži do tradicije. Prema svemu što radi i kako se ponaša crnogorski narod je bliže podaničkom mentalitetu vječitih ponavljača istorije.

Tražeći temelje u tuđem dvorištu rušili su sve što su zaticali. Kao da se svaka generacija trudi da pokaže da istorija počinje upravo od nje. Srećom, sve je počelo puno ranije. A mi se ovdje trudimo da od zaborava otrgnemo pojedine kamenčiće raskošnog i obavezujućeg kulturno-istorijskog mozaika i na taj način spajamo niti prekinute crnogorske duhovnosti.

Narodnog pozorišta iz Nikšića ne bi se postidjele ni mnogo veće i bogatije sredine. Ima li zato uopšte smisla govoriti o tome da li nam treba pozorište? Ima smisla samo pitati kome odgovara atmosfera kulturne učmalosti? Teatar podrazumijeva određeni nivo kulture i obrazovanja. To je izvor koji nadahnjuje i govori o odnosu čovjeka prema samom sebi. Nije to samo zabava već vrhunski profesionalizam i uhljeblje mnogih talenata. Treba li podsjećati da u Engleskoj, sazdanoj od tradicija (kojoj je jedan od sinonima i "kolijevka fudbala"), pozorišta u Londonu brojem gledalaca i prihodima nadmašuju "hramove fudbala". To je tradicija na

koju se treba ugledati, a naslanjati se na temelje "Zetskog doma".

Njegovanjem nasljeđa omogućujemo prosperitet potomstvu.

Ima li Nikšića bez pozorišta?