Marko Kavaja

Iako spada u autore čija su dramska djela najviše izvođena, Marko Kavaja je pomalo zaboravljen, čak i od onih koji se profesionalno bave istorijom literature.

Marko Kavaja rodio se u Nikšiću 17. avgusta 1892. godine u poznatoj trgovačkoj porodici, koja se bavila i knjižarstvom i izdavaštvom. Nakon osnovnog školovanja u rodnom gradu i u Cetinju, natavio je školovanje u Zagrebu (gimnazija) i Beogradu gdje je 1914. završio Državnu trgovačku akademiju. Kao dobrovoljac učestvovao je u balkanskim ratovima. U toku Prvog svjetskog rata borio se od 1914 . 1916. u Artiljerijskoj brigadi na Drini gdje je pao u zarobljeništvo i interniran u logor Boldogasonj u Mađarskoj. Između dva rata počinje profesionalno raditi kao novinar, pa je sedam mjeseci 1921 . 1922. radio kao ataše za štampu u Jugoslovenskom poslanstvu u Vašingtonu.

Po povratku u zemlju radio je od 1922 . 1924. kao urednik "Novosti" i kao pokretač "Progresa". Poslije toga proveo je četiri godine u Americi (do 1928) gdje je radio kao fizički radnik.

Po povratku radio je u "Slobodnoj misli" u Nikšiću i na Cetinju, gdje je pokrenuo časopis "Epoha" i poslije 4 mjeseca rada "predao je" Vidu Latkoviću i Milanu Vukićeviću, a 1930. preuzeo je dužnost urednika "Agencije Avala" i tu je radio do početka Drugog svjetskog rata. Slično kao i u prethodnom ratu, dopao je zarobljeništva i upućen u logor u Albaniji, a odatle za Italiju, pa za Njemačku. Poslije oslobođenja Kavaja je radio u Radio-Beogradu (kao urednik), u "Glasu", "20. oktobar", Radio-Jugoslaviji i "Borbi". Ako se smatra važnim možemo pomenuti da je odlikovan Ordenom rada. Umro je u Beogradu 19. jula 1975. godine.

Pored publicistike, za koju je bio profesionalno vezan, Kavaja se bavio književnim radom. Prvim ostvarenjem javio se već 1910. godine, u beogradskom nedjeljniku "Naprijed", feljtonima o seobama Crnogoraca, da bi samo dvije godine kasnije (1912) na konkursu časopisa "Venac" dobio prvu nagradu za pripovijetku "U gimnaziji". U isto vrijeme nalazi se među pokretačima ljevičarskog časopisa "Novo Kolo" (1911/12). Za pripovijetku "Pod unakrsnom vatrom" dobio je 1914. godine i nagradu "Politike". Pored toga Kavaja je objavljivao romane u nastavcima (kako ih je nazivao "romani za narod"), od kojih su do sada poznati: "Za krvavim suncem", "Marko Kraljević po treći put među Srbima", "Doživljaji Kuzmana Amerikanca" i "Vampiri kroz avlije". U "Progresu" je vodio stalnu rubriku "Slučajna priča".

Pisao je humoreske, kojih je objavio oko 80 i kratke satirične priče. Bavio se književnom, pozorišnom i filmskom kritikom. Svoje radove je potpisivao pseudonimima: Res (zanimljivo je da je u mladim danima isti pseudonim imao i Ivo Andrić), M. P. i M. Radišić (po starom prezimenu porodice Kavaja iz Dobrskog Sela kod Cetinja) i Trebješanin. No, svoja najbolja ostvarenja Marko Kavaja je postigao kao dramski pisac, naročito u žanru komedije. Njegova djela igrana širom Jugoslavije svrstala su ga u najplodnije i negda najigranije crnogorske drmaske pisce. Marko Kavaja napisao je desetak drama, od kojih neke prije, a druge poslije Drugog svjetskog rata, objavvljivao ih u časopisima ili posebno, a jedan broj je ostao u rukopisu, kakva je i najčešća sudbina dramskih tekstova.

Kratak pregled Kavajinog dramskog stvaralaštva trebalo bi napraviti hronološkim redom nastajanja. Međutim, iako ima drama čiji su djelovi objavljeni ili su bili u rukopisu prije drame koja je prva izvedena, ili smo se opredijelili da na čelo postavimo komediju "Kad Radak sina ženjaše" koja je prva crnogroska komedija igrana u međuratnom periodu. Naime, drugo vremena se provlači podatak da je prva crnogorska drama igrana u to doba "Moji đetići" Jovana Geca i Vladimira Mijuškovića igrana 1939. godine u Cetinju. Od javnosti je ostalo sakriveno (možda i zato što je Kvaja radni vijek proveo van Crne Gore) da je predstava "Radak..." igrana u Narodnom pozorištu u Skoplju 1937. Iz njihovog Pozorišnog godišnjaka za sezonu 1937/38. iz tabelarnog pregleda gledanosti i prihoda, na strani 20/21, vidi se da je Kavajin komad davan pet puta i da je imao 1289 gledalaca, prosječno 258 po predstavi, a što je zanimljivo prihod (i gledanost) je bio devet puta veći nego za Krležinu dramu "U logoru". "Kad Radak sina ženjaše" je komedija mentaliteta i govori o Crnogorcima u Beogradu i njihovim naporima da svoje "plemenito serdarstvo" spoje sa trgovačkim duhom Palilulaca. Zaplet je postavljen na suprostavljanju interesa, želja, jezika i međusobnom nepoznavanju. "Epski duh" i mjenice sa hipotekama na nasjedstvo prepleli su se u nizu farsičnih scena i čini se da je, bez obzira što je riječ o dobroj komediji (koja se završava "... Palilulci, ako vas ima tu, pomozite bratu Palilulcu! Vidite li da su navalili Crnogorci sa svake strane, a ja sam! Ako se predam - ode Palilula"), komad trebalo malo doraditi da bi se dobilo jedno zaokruženo dramsko djelo.

Druga drama iz predratnog perioda je "Bespuće", u četiri čina, koja se uklapa u djela sa socijalnom tematikom, koja su prevladavala kod crnogorskih stvaralaca toga doba. Radnja se odigrava u jednoj palanci gdje se sukobljavaju predstavnici režima sa vjesnicima novog vremena. Borba protiv nepravde lomi se o prljave politikantske igre režimlija i od njih stradaju oni koj isu najbliži glavnom junaku, koga to motivše na otpočinjanje nove borbe. Prvi čin ove drame pod naslovom "Palanka" Kavaja je objavio u "Slobodnoj misli" 1930. godine u broju 17. Pedesetih godina ova drama je imala novi naslov . "Novim putem", da bi na kraju ostalo "Bespuće". Poslije Drugog svjetskog rata Kavaja je dramsko stvaralaštvo nastavio pisanjem prigodnih jednočinki, satira i komedija. Među prvima je bila komedija u jednm činu "Omladinska pruga" (davala se duž gradilišta pruge Nikšić - Titograd). Iza toga slijede komedija "Pobedio ga olovkom" u jednom činu, nagrađena na konkursu Saveza KUD-ova Hrvatske i uvrštena u antologiju najboljih jugoslovenskih jednočinki "Sedam jednočinki" (Naša pozornica, Rad, Beograd, 1950. str. 35 . 55).

Isto tako i jednočinka "Pogibija Milana Dulovića", "herojski dramolet iz crnogorskog života" (Šest aktovki, Savremeni domaći pisci, Scene, Novi Sad, 1952. str. 1 . 42), dobila je jedinu nagradu na konkursu Saveza KUD-ova Vojvodine. U istoj knjizi (Šest aktovki, str. 43 0 96) štampana je i drama u jednom činu "Došlo ujkino vreme" vezana za 27. mart 1941. Među komedijama koje su najviše igrane je "Barba Barova trabakula" (u tri čina), nastala po Plautovoj komediji "Menhemi", igrana u pozorištima u Nišu, Zadru, Titovom Užicu, Banja Luci, Kotoru i Beogradu. Napisao je i savremenu burlesku "Maharadža od pampura". Satira "Njegovo vreme" (u tri čina) je "pozoršna reportaža" iz perioda šestojanuarske diktature.

Često je potreban "slučaj" da bi nečije stvaralaštvo privuklo pažnju. Tako se desilo i sa Kavajom i njegovom komedijom "Gospodarska krv". Ovaj komad postavljen je u Narodnom pozorištu u Nikšiću 1955. godine i poslije samo četiri predsatve skinut je sa repertoara. Rađena po motivu Bokača, koji su kasnije obradili i Držić (Mande) i Molijer (Žorž Danden), bavile se vremenom kada se "u drugačijim socijalno-političkim uslovima rastače i polako nestaje starovremenski Crnogorac, homo eroicus, devetnaestog stoljeća". Pojavljuju se predstavnici jednog, novim vremenom uslovljenog mentaliteta: "bogati skorojevići i glavari prslijeh peta koji kiteći se slavom svojih predaka žive od tuđe muke" (Lj. Đurković). Iako dramaturški dobro sklopljena i privlačna za publiku napadnuta je iz svih oruđa od "dežurne savjesti". U Klubu kulturnih i javnih radnika u Nikšiću organizovana je rasprava na kojoj je osuđeno prikazivanje ove predtave. Ni štampa nije zaostajala. Isticano je da je Kavaja napravio komediju bez idejne i umjetničke strane, da su to "okviri Žorža Dandena u čije je kalupe M. Kavala jednostavno ubacio jezik Crnogoraca", da autor "nedovoljno poznaje razvitak klasnih odnosa u Crnoj Gori", da je predstava "anacionalna i anapolitična i da na neprimjeren način slika crnogorsko nacionalno biće". A bila je to, u stvari, samo komedija.

Trebalo je da prođe 28 godina da ova predstava bude obnovljena u Crnogorskom narodnom pozorištu u Titogradu (29. marta 1983. u režiji Branislava Mićunovića). Možda je i to uticalo da Marko Kavaja potone u zaborav tako da ni u enciklopediji ni u Jugoslovenskom književnom leksikonu nema podataka o njemu. Možda će istorije književnosti koje se pripremaju ispraviti nepravdu prema jednom literarnom stvaraocu čija su djela čitasna i izvođena diljem južnoslovenskih prostora.