Vladimir Mijušković

U galeriji kulturnih stvaralaca koji su ostavili vidnog traga u istoriji stvaralaštva našeg kraja jedno od vidnih mjesta zauzimai Vladimir Mijušković. Svestran ličnost, čiji je život započet rođenjem u selu Kunak, u nikšićkoj opštini, 1909. godine, Gimnaziju je završio u Nikšiću, a Filozofski fakultet u Beogradu.

Književnim radom bavio se još prije drugog svjetskog rata, objavljivanjem svojih priloga u mnogim književnim listovima i časopisima. Od književnih radova pomenuli bi zbirku pripovijedaka "Gorštaci", Nikšić, 1937. kao i roman "Zaloga", Sarajevo, 1958. i pripovijetku "Tragom vremena", Titograd, 1960.

Njegova vezanost za pozorište bila je dvostruka. Kako smo istakli Mijušković je bio redovni kritičar, a time i svojevrsni hroničar Narodnog pozorišta u Nikšiću. Ipak je poznatiji i značajniji njegov spasiteljski, odnosno dramsko-komediografski dio teatarskog angažmana. Prije svega to se odnosi na komediju "Moji đetići", koju je napisao zajedno sa Jovanom Gecom i koja je primerno izvedena 1939. godine (objavljena 1940. godine). Tako Ratko Đurović u tekstu "Dramsko stvaralaštvo do 1941." (Građa za dramsku i pozorišnu bibliografiju Crne Gore 2), objevljenom u "Stvaranju" konstatuje: "Poslije Gorskog vijenca i Balkanske carice, najviše je igrana komedija "Moji đetići" od Vl. Mijuškovića i J. Geca. Ta podrugačica i sitna šega, sa "najbanalnijim predstavama o Crnogorcima i Vojvođanima", kako je rekao Jovan Popović, "igran je na svim našim velikim i nekim malim scenama". Dugo se smatralo da su "Moji Đetići" prva crnogorska igrana komedija u međuratnom periodu. Kasnijim komedijama i dramskim djelima Mijušković nije uspio da dosegne popularnost svog prvijenca. Od objavljenih dramskih djela "Bez povratka" (1940), "Podzemlje pakla" (1950), "Nešto se rađa" (1956) i "Porodični krug" (1958) najviše traga je ostavilo posljednje.

Komedija "Porodični krug" izvedena je premijerno 1958. u Nikšiću, da bi dvije godine kasnije, 1960. bila postavljena i u Titogradu, kojim povodom je izvanredni teatrolog i kritičar Sreten Perović zapisao: "Povezujući izvjesne sekvence prelaznog i kontradiktornog života pojedinca (ovdje ne slučajno zbijenog u jedan improvizovani "porodični krug"!) u određenim drutšvenim uslovima, Mijušković je nastojao da izvuče na površinu komične elemente koji nastaju kao posljedica vječitog nesporazuma između starih i mladih, između "lakovjernosti" i krupnih ličnih ambicija... Zadovoljavajući se samo indiciranjem karaktera, on je najpunije komične efekte postizao ondje gdje je škrtom i konciznom jezičkom rikvizitom, stavljenom u usta bezmalo perifernim likovima, dramski stepenovao situacije, suprostavljajući važećim pozitivnim osobinama čovjeka one osobine koje su upravo životne u svom neodgovornom odnosu prema svemu što nije čvrsto vezano za interese njihovih nosilaca". (Darovi scene, I, 51). Vladimir Mijušković, čiji se životni krug završio u Nikšiću 1963. na najbolji način pokazuje u kakvoj je duhovnoj simbiozi pozorište sa ostalim djeloviam duhovnog stvaralaštva.