Veljko Mandić

Veljko Madnić rođen je u Nikšiću 10. oktobra 1924. godine. U rodnom gradu učio je osnovno i srednje obrazovanje. Uz školovanje počinje da zarađuje za život radeći na izgradnji pruge Nikšić - Bileća i na pilani "Ombla" u Nikšiću. Kao gimnazijalac u toku Drugog svjetskog rata hapšen je zbog drugovanja sa naprednim omladincima. Godine 1944. stupio je u Petu proletersku brigadu, a početkom sljedeće, 1945. radio je u Bolnici u Nikšiću, gdje je primljen u SKOJ. Kao omladinski aktivista obavljao je mnoge dužnosti i davao puni doprinos zahtjevima obnove i izgradnje. Upisao je Medicinski fakultet u Sarajevu smatrajući to svojim životnim opredjeljenjem. No, mladalački entuzijazam uložen u revitalizaciju kulture usmjerio je njegov život drugim stazama.

U Nikšiću je, u prvim poslijeratnim godinama od članova Centralne kulturno-umjetničke grupe CASNO-a i nekoliko partizanskih grupa formirano Sindikalno kulturno-umjetničko društvo "Radoje Dakić" pod čijim je okriljem radila dramska sekcija, gdje je jedan od najaktivnijih članova bio Veljko Mandić.

Na Prvoj smotri kulturno-umjetničkih društava Crne Gore, održanoj na Cetinju 1948. godine, ovo društvo je osvojilo prvo mjesto sa komandom "Mašenjka" u kome je mladi Veljko izvanredno glumio. Izgleda da su ti prvi uspjesi doprinijeli da se Rešenjem broj 3460. od 3. juna 1948. godine Veljko Mandić ispisao sa Medicinskog fakulteta i opredijelio za neizvjesni umjetnički život.

Kasnije KUD "Radoje Dakić" mijenja ime u "Zahumlje" gdje Veljko sa grupom entuzijasta inicira odvajanje dramske sekcije iz Društva i pretvaranje u pozorište. Svečano otvaranje Narodnog pozorišta bilo je 4. juna 1949. sa komadom "Nemirna starost" L. Rahmanova, gdje je Veljko tumačio ulogu Polažaeva.

Prvi veliki uspjeh, i Veljkov i Narodnog pozorišta, bila je Savezna smotra mladih pozorišta Jugoslavije, održana u Beogradu 1950. godine gdje je predstavom Mire Puc "Vatra i pepeo" osvojeno prvo mjesto, a nadahnuta gluma Veljka Mandića (kao Padre Đovani) ostavila je veliki utisak na beogradsku publiku (iako je igrao negativca, što je za to vrijeme bio hendikep), a mladog glumca učvrstilo u uvjerenju da je izabrao pravi put.

Od tada počinje da se gradi glumačka karijera, koja će biti oplemenjena rediteljskim, dramaturškim i društvenim angažovanjem. Osvijetliti sve to i svesti na pravu mjeru za jednu svestranu stvaralačku ličnost kakva je bio Veljko Mandić vrlo je teško. Skromnost je vrlina velikih, pa za ovu priliku možemo izdvojiti samo fragmente iz onoga što je o njemu rečeno i napisano, a kojene bi povrijedilo Veljkov osjećaj mjere.

Profesionalno je radio u Narodnom pozorištu u Nikšiću, od osnivanja, pa do poznate "sječe pozorišta u Crnoj Gori" okončane 1958. godine (kada su prestala da rade pozorišta na Cetinju, u Kotoru, Pljevljima, a nikšićko Narodno pozorište je agoniju produžilo do 1965). U Nikšiću je radio i kao reditelj do 1961. godine, kada je nastavio rad u Crnogorskom narodnom pozorištu u Titogradu (uz dvije sezone 1956 . 1958. godine), gdje je ostao do penzionisanja, poslije čga je povremeno angažovan. Posljednjih godina, zajedno sa kolegom Borom Begovićem osnovao je "Otvoreno pozorište" kojim su gostovali širom Jugoslavije izvodeći "Djevojačku kulu", "Gorski vijenac" i dr. Često se navodi podatak da je Veljko radio u pozorištu u Kragujevcu, što je netačno. Tačno je da je bio sklopio angažman ali nije pripremio ni jednu ulogu, niti se pojavio na sceni - što se najbolje vidi iz pregleda uloga poređanih hronološkim redom. Imao je puno ponuda za prelazak u druga pozorišta (naročito beogradska), ali se nije mogao odlučiti na takav korak.

"Pozorišna kuća, koja je zainteresovana za moj stalni angažman u Beogradu, i ja, dogovorili smo se da o svemu tome još jednom detaljnije razgovaramo. Moje kolebanje je prirodno, jer je čitavo moje umjetničko stvaralaštvo vezano za Crnu Goru. Tu je i ona publika koju najviše volim. Međutim, postoji i ona druga strana, neprekidna želja umjetnika da ide više i dalje, da se iznosa dokazuje i potvrđuje, da uvijek biva nov i svjež - drugačiji... Uostalom, sve je to još maglovito dvojstvo u meni i mojim htjenjima". ("Titogradska tribina", 4.III 1970.)

Stvaralački doprinos pozorištu Veljko Mandić je iskazao i kao reditelj i adaptator dramskih djela. Samo u Nikšću je režirao i asistirao režiji u više od 25 komada. Sarađivao je na rediteljskom poslu sa Dušanom Dobrovićem, Mihom Politeom, Miloradom Spasojevićem, Nikolom Vavićem, Vjekoslavom Afrićem... Često je u svojim postavkama i glumio. Jedan od bolje urađenih poslova bila je postavka komada "Lisica i grožđe" u Narodnom pozorištu u Nikšiću 1960. godine.

U svom radu na adaptacijama djela posebno istakao dramatizacijom romana Čeda Vukovića "Mrtvo duboko": "Poetska proza u romanu Čeda Vukovića "Mrtvo duboko" odslikava, na području jednog stvarnog i istovremeno simbolizovanog planinskog sela, zbivanja iz posljednjeg rata, ljude na vjetrometini kontradiktornih tokova i onu potpunu neizvjesnost pred ognjem koji hara čovjekom spolja i iznutra. Ta osobena ambijentacija poslužila je piscu da izgradi upečatljivu i pomalo sudbinsku sliku stradanja, najčešće nedužnih ljudi, da u vlažnoj i nespokojnoj zemunici i oko nje razvije dramu o ukrštenim karakterima i izvjesno ukletim sudbinama gladnih i ugroženih planinaca, da dovede u sukob prvenstveno vrijednosti čovjeka s principima dijametralno različitih frontova pod čijim se zastavam bore i umiru svi odreda. Veljko Mandić je, u dramatizaciji "Mrtvog Dubokog" pojačao tu ukrštenu međusobnu dramu i izvukao je u prvi plan. On je, nastojeći da se ne ogriješi o osnovnu piščevu poruku, u neznatnoj mjeri mijenjao tekst i u znatno većoj mjeri sažimao i pretakao zbivanja, iako je ponegdje, ponesen reljefnošću same riječi, pustio na scenu osjetno više teksta no što je to bilo potrebno (u monolozima Borike, Savne i Daosava), pa i izvjesne "sekvence" koje nijesu doprinosile umjetničkom razvoju događaja (kao, na primjer, razgovor dječaka i Vukomana za vrijeme pravljenja mrtvačkog sanduka). Ako je nepotrebno nastojao da tu "tamnu" psihološku panoramu čovjeka zaključi optimističkom frazom "Đedo, ja ću porasti najviši", Mandiću treba odati priznanje što je iz jedne osobene monološke građe Vukovićevog romana izvukao sve one elemente koji imaju potencijalnu snagu, "tekstom i podtekstom istovremeno"...

O Veljkovom dramskom opusu najbolje će reći teatrolozi koji su podrobnije proučavali njegovo literarno stvaralaštvo. Milan Topolovački i prof. Ratko Đurović napravili su, svaki na svoj način, analizu književnog djela i situirali ga u istoriju drame u Crnoj Gori i Jugoslaviji.

"U totalnom pomanjkanju originalne savremene dramske literature, godine 1956. pojavljuje se, veoma skromno i nenametljivo, kao dramatičar (komedijom "Snaha je doputovala") titogradski glumac Veljko Mandić. Iako je, u to vrijeme, njegova komedija obišla mnoge naše pozornice, pojava Veljka Mandića nije, tada, izazvala bučnije komentare i stručnije dramaturške analize. A to je upravo bilo u skladu sa ondašnjim zbivanjima u našem teatru, uopšte, u ondašnjoj umjetničkoj klimi i vremenu, posebno.

Pojava Veljka Mandića poklapa se sa vremenom burnih rasprava i permanentnog traganja za tekstovima koje bi prihvatila posleratna "neujednačena" publika, u deceniji 1950-1960. godine, u raslojenoj socijalnoj i nediferenciranoj svjetskoj pa i našoj dramskoj literaturi. Bilo je to vreme vatrenog unošenja pomodnih drama sa Zapada i predstavljanja soc. realističkih tekstova sa Istoka; doba stavljanja na jugoslovenske pozorišne repertoare različitih drmaturških surogata iz čitavog sveta, začinjenih svakakvim stilovima i literarnim pravcima. I nije ni čudo da u takvom literarnom košmaru, u to vreme, niko autoritativnije nije ukazao na pojavu nove, folklorne komedije i rađanje novog dramatičara u Crnoj Gori".

"... Kada je Mandićeva "Snaha"... igrana tada su se prvi put u  crnogorskim pozorištima gledaocima razvukle usne u smijeh - povodom neke domaće teme. To je bila prva prilika koja nam se pružila da se i mi "našem jadu ili od jada nasmijemo", uprkos svemu, pa i samima sebi, na svoj račun. Superiorno! Takođe, to je bilo prvi put da je, poslije mnogo pogibija ali i trijumfalizma, prodro običan život na scenu i da smo bili zaokupljeni svakidašnjicom kojom živimo "naspram nekim već okoštalim idejama i nekim ispraznim legendama prošlosti"

Veljko Mandić je, u crnogorskoj umjetničkoj djelatnosti, prvi profesionalni glumac koji je postao komediograf. On se nije zadovoljio da samo oživljava na sceni teatarska viđenja drugih ili da preinačuje razna klasična i savremena prozna i poetska djela. Nije se dao da bude svrstan u one koji jedino umiju pročitati tuđe sudbine i nikad nijesu imali neku svoju ideju ili autonomni dijalog, kao osnovni preduslov za pisanje drame.

Kao spasiteljska ličnost, Veljko Mandić je sve to radio bez napadnosti; komedije su mu nastajale kao da neće, spontano, u nekoj tihoj kreaciji i transpoziciji. Zatim, on nije istraživao novatorske scenske mogućnosti nego je nastojao da kroz jednostavnost, kao izraz mnogostrukosti, iznađe umjetničko rješenje za ono što nam priča. Odnosno "kako i zašto želi da nam ispriča neku dramsku radnju za koju se gledalac veže i koja, ako se osigura svojim prirodnim dramturškim slijedom i tenzijom, osvaja i sve ostale estetsko-umjetničke elemente, u prvom redu, poetsku notu i otkrivanje određene životne istine". U marljivom radu i slepoj pokornosti teatru iz njegovog pera, za ovih petnaestak godina, izašle su četiri drame: "Snaha je doputovala", 1956), "Moj zet direktor" (1958), "Istini slično (1966) i "More do koljena" (1979) " u osnovnoj dramturškoj konstrukciji i literarnoj koncipiranosti sva četiri komada su komedije. Prve dve drame: "Snaha je doputovala" i "Moj zet direktor" su klasično "didaktički intonirane", dok treća, "Istini slično", i četvrta, "More do koljena", imaju poneke elemente satirično - grotesknog kazivanja. Zajedničko im je, u osnovnim idejama, naracija i ovlaš senčena karikatura!

Ono što zadovoljava dramaturšku formu i što konačno daje drami "Snaha je doputovala" vizu za ulazak u crnogorsku dramsku literaturu jeste nedvosmislena i čvrsta dramska ideja komedije. Nadalje, vanredno pogođena atmosferai nešto ekicirani ambijent crnogorskog sela čine ovu komediju izuzetnom u odnosu na posleratnu jugoslovensku komediju. U suprostavljanju novog u odnosu na staro crnogorsko selo, u folklorističkim elementima ovo djelo tu i tamo asocira na dramturški milje hrvatskog pisca Pera Budaka; u ambijentu krša, zatvorenog patrijarhalnog života koji pred najezdom modernog i novog ("morala") uzdiže visoki kameni zid ne dozvoljavajući ni po kakvu cijenu da se sadašnje vrijeme ugnijezdi na stoletno počađavalo ognjište".

"I tako je Veljko Mandić izgradio svoju pozorišnu poetiku, ne plašeći se ponekih skačevskih rogobatnosti ili nekih naivnosti, zato što je osjećao da njegovi dramski radovi imaju izvornu snagu komike i istine i da će sa pozornice djelovati. Vedri humoristički prizori Veljka Mandića ni do danas niejsu izgubili svoju svježinu i aktuelnost, dramsku ubjedljivost, smijeh, tendenciju za humanizacijom čovjeka, a posebno za deblokiranjem anahronog dijela crnogorske svijesti koja je prijetnja razvoju. Zbog tih osobina sve komedije se i objavljuju, koje po broju izvođenja nemaju dosad takmaca u Crnoj Gori i njenoj pozorišnoj umjetnosti".